Životna priča jedinog goraždanskog prodavača kokica

Jedini ulični prodavač kokica u cijelom Goraždu 69-godišnji Ahmet Velić tvrdi da je najbogatiji čovjek na svijetu. Razloga je bezbroj, zdravlje ga još uvijek dobro služi, posao manje-više, a društveni život trpi samo zbog vremenskih prilika.

Da ima više naroda, možda bi bilo i više posla. Ljudi odlaze, a kad sam ja počeo raditi, odmah iza rata, Goražde je bilo puno. Danas odlaze za poslom, i nikome ne treba zamjerati, moraju zaraditi negdje ako ovdje nema. Vratit će se kad zarade. Da su bolji uslovi i da ima više posla, bilo bi i zarade i ljudi", smatra Velić.

U vrijeme kad se počeo baviti prodajom kokica čak je imao i konkurenciju. S vremenom su pronašli bolje poslove pa je Ahmet ostao jedini prodavač kokica.

Samoća je robija

"Bilo je i drugih, ali da je to bilo tako dobro, ne bi svi otišli da traže druge poslove. Nije to neka sreća, ali marka po marka ide, i treba znati s ljudima. Prodavao sam nekad i kestenje, ali sad ne moram toliko. Meni je dovoljno", kaže Ahmet.

Iako je odavno u penziji, odlučio je nastaviti prodaju. Zarada mu nije najvažnija, važno je, kaže, biti među ljudima.

"Čovjek ne može živjeti sam, ja sam bez supruge, imam porodicu, ali šta ću ja kući sam, svi odoše svojim poslom. Zaradio, ne zaradio, to me toliko ne interesuje, ali volim biti među narodom, samo da nije 'robija' kod kuće. Samac čovjek, nije dobar nigdje, ni usred grada, a ovako, dobar sam sa svima, pazarilo se, ne pazarilo, šta god bude, ja sam zadovoljan. Srećem ljude, razgovaramo. Na ulici sam, čujem i vidim i što treba i što ne treba, ali na jedno uđe, a na drugo izađe", kaže Velić.

Ahmet kaže kako ima najveći poslovni prostor u gradu, u samom centru, neposredno uz most Alije Izetbegovića, s pogledom na prekrasnu Omladinsku ulicu i Drinu.

"E to je bogatstvo, a posao kao i svi drugi. Iza rata je bilo siromašno, ali sam nekako 'saletio' za ovaj aparat i počeo prodavati kokice, košpe radim kod kuće u tepsiji. Prije rata sam radio u bivšem Azotu u Vitkovićima, ovo sad plaćam kao kućnu radinost. Najbolje se prodaje ljeti i kad je festival. A ostalim danima, nekad prodam sve, nekad malo. Petkom i subotom više, i kad ima neki događaj ili utakmica u sportskoj dvorani, pa budem u blizini, da raji bude bliže da ne dolaze ovdje po kokice. Njima dobro, a i meni. Zima je tanka, budem popodne ili predveče po dva tri sata, ali vidim ja po svom poslu kako je manje ljudi zimi", priča Ahmet.

Mušterije ga vole, jer je "roba" uvijek svježa, a cijene iste od početka do danas.

Marka po marka

"Velike kokice su marka, male i košpice pola marke. Bog zna koliko sam tona do sada prodao. Ali uvijek garantujem svježu robu, zato ljudi i kupuju, i mladi i stari, i političari i obični… Djeca su najvjernije mušterije, 'puraju' i kod kuće, ali kažu da nije isto, nego hoće kod mene da kupe. Nije to nikakva čarolija, isto ulje, iste kokice, ista ambalaža, ali oni trče kod mene. Malo se i našalim pa kažem, imam najveći poslovni prostor u gradu i najdraže mušterije. Znaju me dobro, navikli smo jedni na druge. Djeca su bogatstvo, treba im dati pažnju mnogo više, evo i ova dvorana je perspektiva, to je za njih", kaže Velić.

"Ovo me čini sretnim, radit ću dok god bude zdravlja, ako Bog da. Dok radim, ja sam neko među ljudima, a to je najvažnije. Volio bih da neko nastavi ovaj posao i poslije mene", kaže Ahmet Velić.

Klix