Na selo došao sa pet KM u džepu, danas jedan od najvećih farmera u Goraždu

Prije dvadesetak godina Muharem Ramović je u selo Smolj kod Goražda došao sa jednom frezom, koju je ranije kupio, i nekoliko kovanica u džepu. Danas je vlasnik jednog od najvećih stada ovaca u jugoistočnoj Bosni, te objekata i mehanizacije u koju je uložio stotinjak hiljada maraka. Težak posao stočara najteži je kada se tek počinje.

"Morao sam čekati godinu dana, da se napatim, da uzmem sa stoke i da kupim kosilicu. Nisam smio kredita, ne znam ja hoću li to moći raditi", priča Ramović za Anadolu Agency.

Krenuo je od ničega, radio i sebi i narodu u okolini kako bi uspio proširiti svoju farmu u brdovitom selu Smolj, dvadesetak kilometara od Goražda.

„Hvala i narodu. I narodu sam radio s motokultivatorom, da zaradim. Vjerujte da mi je bivalo, tek kad sam ovo radio, 20 ili 30 maraka samo da zaradim, da mogu struju platiti. Isključiće ti struju i šta onda", prisjeća se Muharem svojih početaka.

Mukotrpan put

Stotine litara prolivenog znoja, napornim radom ispunjenih dana i neprospavanih noći bilo je potrebno da postane jedan od najvećih uzgajivača ovaca u ovom dijelu države. Njegovo stado trenutno broji oko 400 grla, a posao, uprkos mehanizaciji i boljim uslovima, jednako težak.

"To je mukotrpan put do toga doći. Tu trebaš danonoćno da radiš. U mene se ne zna ni dan ni noć. Evo, sad, ovaj februar, kad su se ovce jagnjile, u pola pet ujutro sam znao da legnem. Čitav mjesec, sad sam možda 5-6 kila 'sletio'. Kaže šta si pomrš'o. Od sna. Ne možeš ti pustiti. Ojagnji se pet, dok se vratiš još jedna, dvije, pet... po 10-15 za noć. Haj' to pusti, ili kad je mraz, da ugine", objašnjava Muharem Ramović.

Nekada je do Smolja dolazio i autobus kako bi djeca stigla u školu u Beriču, koja je tada imala oko 600 učenika. Danas u Beriču nastavu pohađa tridesetak đaka, a Muharemov sin Nedim jedini dolazi iz Smolja. Kćerka Nejra studira u Sarajevu. Sela, koja su i tokom rata bila slobodna i ostala nespaljena, postepeno ostaju prazna, jer stariji umiru, a mlađi odlaze u gradove.

"Ovo je težak pos'o. Ja sve djetetu apelujem. Sve sam mu sad mašine postig'o, nabavio sam dva traktora velika po 45 konja, balirke, sve sam nabavio, ali vjeruješ li da više gubiš volju. Da sam bio ove volje, radije bih se ubio nego ovo radio. Sad djetetu sve govorim da ovo ne bi", iskren je ovaj vrijedni čovjek.

Od posla poljoprivrednika i stočara teži je samo ambijent u državi u kojoj se nerad nagrađuje. Muharem je zahvalan na podsticajima, iako kasne, dobro dođu, ali je nezadovoljan zbog procedura, jer bi za praćenje javnih oglasa i dostavljanje tražene dokumentacije morao ostaviti svoje stado i vrijeme provoditi u gradu.

Rad danas nije na cijeni

„Danas je bolje biti kraj škole u Beriču, primjera radi. Čekati samo kad će šta biti i samo lovi. Kad kod mene vuk polomi 20 ovaca, meni se odobri 500 ili 200 maraka, a ovaj dobije 500, izravnj'o ga sa mnom, što leži. Odmah ti gubiš volju. Ja kažem da je danas boli nerad nego rad. Nekad sam bio za rad, ali nerad je bolji, bolje prolazi. Pravih leđa, a više dobije neg' ja", dodaje Ramović.

Brojne nelogičnosti u sistemu povremeno mu izazivaju huju, ali u suštini je zadovoljan rezultatima koje je postigao. Sve što proizvede, bez problema proda, izgradio je kuću i u Sarajevu, djeci stvorio uslove koje on nije imao.

"Zabogatio i jesam čim sam mog'o od svojih sredstava. Nisam nikad kredita marke dig'o. Od svojih sredstava uz'o dva velika traktora, balirku, preko 100.000 sam u mehanizaciju uložio. Možete snimiti da vidite, što kažu – ako laže koza, ne laže rog. Objekte, da i ne pričam. U globalu je to možda oko 200.000 maraka da sam ovdje uložio. Kuću sam u Sarajevu pravio, paralelno. Napravio sam sve, uveo i grijanje djeci. Babo mi je bio u Njemačkoj, a ja nisam im'o ni grijanje, ni ovo, ni ono, a sve sam odradio. Im'o sam i ja, kad su djeca željela krišku, ja sam im'o kantu 'eurokrema', zahvaljujem ja i ocu, ali u Njemačkoj je bio, a ja nisam im'o uslove k'o što moji sad imaju", rekao nam je Muharem Ramović.

Na farmi Ramovića puno je poslova u koje moraju biti uključeni svi, pa su supruga Džemila i djeca Nejra i Nedim najveća Muharemova podrška. Planove je ispunio, pa bi danas mogao živjeti i sa mnogo manjim stadom ovaca, ali navike se teško mijenjaju. O odustajanju ne razmišlja, jer život u gradu nije mu previše zanimljiv, a sve i kada bi odlučio tako, stoku, mašine i ostalu imovinu ni za godinu dana ne bi mogao prodati.

Anadolija